beats by dre cheap

"Anyone who knows what love is will understand..."

Dogodine punim 30 godina.

Pocela sam ovaj blog pisati kao klinka, s 14 godina.
Zamislite, pola mog zivota je ovdje zabiljezeno.
Nisam zadnjih godina mnogo pisala, ali sam se povremeno vracala kad se javljala potreba da nesto iz svog zivota zabiljezim ovdje.

Izgubljena sam jos uvijek.
Cini se da je cijeli zivot jedna velika potraga.
Za samim sobom, za srecom, za mirom.
Nema kraja.

Pokusavam izgraditi svoj zivot, samostalna sam.
Planiram zasnovati obitelj, nasla sam pravog covjeka za to.
Onog pravog, za kojeg sam se i ovdje po blogu pitala dal ce ikad doci.
Dosao je.

Mnogo sam suza prolila, od mnogo se ljudi se oprostila i odrekla se mnogih stvari.
Toliko je toga uslo u moj zivot i nestalo. Ostavilo neki trag, lijepo ili ruzno sjecanje.
Po koju uspomenu.
Od prijatelja, poznanika, kolega, momaka, ustanova, gradova...
I koliko god se za nesto ili nekog lako vezes... Bez svega mozes.
Na sve se naviknes.

Navikla sam se da sam daleko od mojih dugogodisnjih prijatelja, da ne idem na kave i u provode kao prije. Navikla sam se na bol koju osjecam kad mi nedostaju pojedini clanovi porodice. Navikla sam se da moja kuca u Bosni stoji prazna. Navikla sam se da nema moje macke vise da se zatrci prema meni kad cuje kako klepecem koferom dok idem prema kuci. Navikla sam da nemam ni mora ni planina, da nemam one tople proljetne dane... Navikla na dosadnu kisu.

Ali na sto sam najvise navikla je samoca.

Na sto sam zaista ponosna, osim sto sam samostalna, jest odnos koji imam s roditeljima.
Kao mala sam uvijek sanjala da budemo makar blizu ovome sto imam sada.
Majku punu razumijevanja, briznog oca. Brata s kojim se uvijek smijem.

Ponosna sam na sebe sto nisam pokleknula. Sto sam dokazala sebi da mogu sve. Po tko zna koji put vec.

Ponekad mi je nedostajala ona, ponekad sam pozeljela da je jos tu u mom zivotu.
Ali nisam imala potrebu da joj se javim. Nije vise ona koju sam nekad znala.
I nikad nece biti. Niti cu ikad vise imati tako nekoga. I mislim da je to ok.
Kad sam bila tinejdjer trebala mi je i ona i takav odnos i iskustvo.
Sada su prijateljstva drugacija...

I sretna sto sam pronasla njega.
Pronasla sam ljubav.
Svoje utciste, svoj mir. Svoje sve.
Sve uzvraceno.
Najboljeg prijatelja i partnera.
S kim prevladavam sva teska vremena i borim se do kraja.

Udajem se.
Nisam nikome rekla.
Nece biti nicega o cemu sam sanjala od malena. Iako znam da su to sve nebitne stvari, po malo sam tuzna zbog toga.
Ali jos bi bila tuznija da imam i muziku i ples i svu familiju i sve... A da to nije s pravom osobom.
Da u meni postoji i 1% sumnje.

Ja sam 100% sigurna.
Zato sam spremna odreci se svega ostalog.
Udajem se za pravoga.

*A Lonely Road*
http://ywa.blogger.ba
19/06/2019 14:12