*A Lonely Road*

Moja staza, kojom krocim sama. Moj zivot, koji stvaram ja. Moji snovi, nikad do kraja odsanjani...

04.05.2021.

Paprika

Dan je počeo sasvim normalno.
Sve do momenta kad je razlijepio papriku od zid u kuhinji, razbacao stvari u kupatilu i po sobi.

Obukao trenerku i jaknu i izišao van.

Ja sam ostala bez riječi.
Gledala ga u nevjerici što radi, ništa mi nije bilo jasno što se dogodilo.
U meni je navirao bijes, ljutnja, tuga, razočarenje... Ma sve.
Sjela sam u kuhinji i promatrala papriku razlijepljenu na zidu, na pločicama, na plafonu, po podu...
A ja taman sredila stan.
Kako ću sutra s ovim čovjekom imati dijete?
Zar je to život kakav želim? Na koji pristajem?

Nije ga bilo više od 4 sata. Vani se razmjenjivala kiša i sunce. Znala sam da je pokisao.
Ali za razliku od prije kakva sam bila, sada nisam suze pustila.
Počistila sam nered, završila ručak, pojela, vježbala, ispušila koju cigaretu i onako za sebe razmišljala.

Znate, nije lako biti u braku. Znati kada treba ćutati, a kada treba dreknuti.
Znati kada je nešto bitno, a kada nije.
Donositi odluke koje svima odgovaraju, tako da i moje i njegove potrebe i želje budu zadovoljene...

Sjela sam sama sa sobom i odlučila da ću prvo biti razumna.
Ovaj put je potrebnije da budem tu za njega, nego li da istjeram svoje.
Da se svađam, zašto je to uradio i tjeram na nešto, nema smisla.
Jasno mi je da se u ovom momentu on osjeća mnogo gore nego ja.
Jasno mi je da se ta agresija skupila negdje, da on nije radio na tome da to riješi, nego skupljao pod tepih.
Koliko li samo može biti sretan što sam sada mnogo razumnija i mudrija osoba...

Čekaju me teški dani, samo se nadam da ću uspjeti istati ovako razumna i objektivno promotriti situaciju, jer on to u ovom momentu ne može.

Ne podržavam nikakve oblike nasilja i agresije.
Mnogo mi to smeta i boli me da čovjek kojeg volim to nosi u sebi.
Divan muž, koji sa mnom prolazi putovanje odrastanja i preobrazbe izvan balkanskih i naučenih okvira.

Ali teško je nekad.
Sad kad je došao na njega red, moram da budem uz njega.
Preobrazba se odražava kroz neke rane ili navike iz prošlosti koje vučemo još iz djetinjstva.
Radimo na tome da ih prevaziđemo i da budemo bolje osobe.

Relativno nedavno je na mene bio došao red.
Plakala sam danima. Noćima.
Obuzeli su me mnogi strahovi, crne misli, bezvoljnost i nemoć.
Napadi panike. Bol u grudima, kakav nisam osjetila nikad.
Da, doslovno bol u srcu, u duši, a pomoći nema.
Nisam mogla da dišem, htjela sam iz vlastite kože da iskočim.
On me zagrlio, pazio, razgovarao sa mnom, najbolje što je u tom momentu znao.
Birao riječi, koje možda nisu bile prave uvijek, ali se mnogo trudio.

Naviru sjećanja iz djetinjstva, iz prošlosti, naviru stari potisnuti osjećaji...
Navire strah i ljutnja na samog sebe što ne činimo više ili što smo nekad tako bespomoćni da promijenimo i sebe i svijet...

Taj čovjek koji je razlijepio papriku od zid, napravio nered u kući i samo otišao van, je divan čovjek.
Divan muž.

Ja ga volim i prihvaćam upravo takvog kakav jest.
To je dio njega i zajedno možemo da poradimo na našim sjenama.

Život bi bio mnogo lakši, da imamo makar malo više razumijevanja jedni za druge.
Nije sve crno ili bijelo.

Kada je meni ponestajalo zraka i kada su me napadi panike potpuno uzeli k sebi, znala sam da ne mogu sama da se izvučem. Da mi treba netko, više nego ikad.
Ova razlijepljena paprika je bila njegov poziv u pomoć.
Na meni je sada da biram riječi, da budem strpljiva, da mu dam svu ljubav.
Iskrenu i čistu.
Da ga razumijem na mnogo višem levelu, koji nadilazi moj ego.

Kad se vratio kući, pustila sam ga na miru. Ništa nisam rekla. On na svoju stranu, ja na svoju.
Predvečer je odšrkinuo vrata kao malo dijete i provirio, pitajući ima li mjesta na kauču pored mene...
Nasmiješila sam mu se i zajedno smo gledali tv ko da ništa nije bilo.
Nije rekao ni "oprosti", što je samo znak da je ovo tek počelo.
Spremna sam na neke slične situacije ovih dana, oružavam se strpljenjem i razumijevanjem.
A njegovo "oprosti" će doći, to znam. Dal danas ili sutra, nebitno je.
Ja sam mu već oprostila, jer ga razumijem više nego on sam sebe sada...
*A Lonely Road*
<< 05/2021 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031




*~*~*



Himna moje dushe:
Vjerujem da je nada jaca od znanja.
Da je mit jaci od istorije.
Da su snovi jaci od cinjenica.
Da nada pobjedjuje iskustvo.
Da je smijeh jedini lijek za tugu.
I vjerujem da je ljubav jaca od smrti.

(Robert Fulgam, "Neobicne misli o obicnim stvarima")


~°~°~°~°~

I may not be always happy when I laugh,
I may not be always sad when I cry,
I may not be always strong when I look strong,
but I'm always hopeful...
even when you don't see it.



Change
If I could hold you close
Like you were never gone
If I could hear your voice
You'd tell me to be strong

But sometimes
I just can't
I just don't understand
Why you had to go
Why you had to go
I guess I'll never know

Ain't it funny how you think
You're gonna be OK
Till you remember things ain't never
Gonna be the same again
The same again
Ain't it crazy how you think
You've got your whole life planned
Just to find that it was never ever
In your hand
In your hand
Change

If I could get to you
I'd be there in a minute
My world don't make no sense
Not without you in it

And sometimes
I just find
Can't say I
Don't know why
Why'd you have to go?
Why'd you have to go?
And leave me here alone

And leave me here alone

Ain't it funny how you think
You're gonna be OK
Till you remember things ain't never
Gonna be the same again
The same again
Ain't it crazy how you think
You've got your whole life planned
Just to find that it was never ever
In your hand
In your hand
Change
_______
Sugababes

Dare to believe
The road is long,
but the heart
is strong...



...
Čovječe, budi svoj.




ako nesto trebas: - gone_ywa@fakat.ba ili ako me zelis dodati na msn: :P uskoro novi
BROJAČ POSJETA
177204

Powered by Blogger.ba