*A Lonely Road*

Moja staza, kojom krocim sama. Moj zivot, koji stvaram ja. Moji snovi, nikad do kraja odsanjani...

27.03.2018.

Onaj netko moj.

Mogu se sjetiti svih trenutaka kada bi mi postalo jasno da određena osoba nije ona moja jedna osoba.
Kad vratim film unazad, shvaćam da za to ne treba mnogo vremena.
Ne trebaju 4 ipo godine. Niti mjeseci.
Dovoljno je mnogo mnogo manje da to shvatiš.

Uvijek sam posvećivala više pažnje onome što mi se sviđa, nego onome što mi ne odgovara.
Možeš lagati sam sebe, ali ipak, ipak znaš...

S jednim nisam mogla pričati, nije me znao čuti niti kad pričam, a kamo li kad ćutim.
Na koncertu, ili koncertima bolje rečeno, shvatila sam da on nije moj netko i nikad neće biti.
Osjetila sam da nismo jedno za drugo.
Drugi je bio emocionalno nedostupan. Ne samo za mene, nego i sam za sebe.
Kad bi mi davao male komadiće sebe, a onda uzimao od mene mnogo više nego što je zaslužio.
Jedan je imao krivu sliku o meni, kao i ja o njemu.
Niti početak, niti kraj nisu bili dostojni da nose te nazive.
Jedan je na rastanku rekao da će mene rastanak više pogoditi nego njega, jer je on taj koji odlazi.
Jedan je bi ležao kraj mene a da me uopće nije držao u naručju cijelu noć.
Jedan je postavljao premalo bitnih pitanja. A previše nebitnih.

 Ali svima im je bilo zajedničko što su se tražili negdje izvan sebe, isto kao i ja.
I svima im je zajedničko što se nismo uspjeli povezati.

Cijelo to vrijeme sam znala da me negdje sigurno čeka netko moj.
Da ćemo se sresti.
Odlučila sam se posvetiti sebi i pustiti da budem nađena.
Moja osoba možda upravo prekida s djevojkom.
Možda donosi bitne životne odluke.
Možda se preseljava.
Možda se treba posvetiti sebi i posložiti neke stvari na svoje mjesto.
Čitala sam knjige, uživala u svojim mislima i svome životu onakvim kakav jest.

Bila sam u pravu.
Negdje postoji moj netko, tko me čuje i kad ćutim.
Tko me drži u naručju cijelu noć.
Tko mi daje cijeloga sebe.
I kad se dogodi to, kad se sve posloži na svoje mjesto, jednostavno znaš...
Napokon sam našla ono nešto svoje.
Vrijedno svake borbe.

*A Lonely Road*
<< 03/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031




*~*~*



Himna moje dushe:
Vjerujem da je nada jaca od znanja.
Da je mit jaci od istorije.
Da su snovi jaci od cinjenica.
Da nada pobjedjuje iskustvo.
Da je smijeh jedini lijek za tugu.
I vjerujem da je ljubav jaca od smrti.

(Robert Fulgam, "Neobicne misli o obicnim stvarima")


~°~°~°~°~

I may not be always happy when I laugh,
I may not be always sad when I cry,
I may not be always strong when I look strong,
but I'm always hopeful...
even when you don't see it.



Change
If I could hold you close
Like you were never gone
If I could hear your voice
You'd tell me to be strong

But sometimes
I just can't
I just don't understand
Why you had to go
Why you had to go
I guess I'll never know

Ain't it funny how you think
You're gonna be OK
Till you remember things ain't never
Gonna be the same again
The same again
Ain't it crazy how you think
You've got your whole life planned
Just to find that it was never ever
In your hand
In your hand
Change

If I could get to you
I'd be there in a minute
My world don't make no sense
Not without you in it

And sometimes
I just find
Can't say I
Don't know why
Why'd you have to go?
Why'd you have to go?
And leave me here alone

And leave me here alone

Ain't it funny how you think
You're gonna be OK
Till you remember things ain't never
Gonna be the same again
The same again
Ain't it crazy how you think
You've got your whole life planned
Just to find that it was never ever
In your hand
In your hand
Change
_______
Sugababes

Dare to believe
The road is long,
but the heart
is strong...



...
Čovječe, budi svoj.




ako nesto trebas: - gone_ywa@fakat.ba ili ako me zelis dodati na msn: :P uskoro novi
BROJAČ POSJETA
125900

Powered by Blogger.ba