*A Lonely Road*

Moja staza, kojom krocim sama. Moj zivot, koji stvaram ja. Moji snovi, nikad do kraja odsanjani...

10.12.2017.

Split.

Kako da ne budem ljuta na ovaj svijet?
Trebalo bi da gledam pozitivno.
Ovaj mi grad nema više što pružiti, moram ići dalje.
A ja ga volim svim srcem.
Ovdje sam u isto vrijeme tako sretna i tako nesretna.
Svi mi tražimo svoje malo mjesto pod zvijezdama, i moje je bilo ovdje, trećinu života.
Prelijepe godine.
Mladost puna smijeha, suza i traganja sebe.
Borbi i nada.

I eto...
Sad moram dalje, a ne želim.
Bojim se.
Svega.
Života.
Da mi je vratiti se u one trenutke kad sam tek doselila ovamo i bila najsretnija na svijetu...

09.12.2017.

Traži se visok, zgodan, crn... Je li ga tko možda vidio? Zadnji put viđen prije 8 dana...

Šank u pubu u dalekom gradu.
Kokteli, tekila, kokteli.
Počela sam miješati više jezika u istoj rečenici.
Njegove tamne oči preda mnom.
Madež ispod desnog oka, presimpatično.
I kaže on meni... "Sviđaš mi se".
Sve je to super, da nema onih 1000 km između nas.
I onih 8 godina veze za koje vjerujem da ih mora još odbolovati.

Sjetio se mog rođendana.
Danas to nije ništa spektakularno kad imamo instagram, facebook i druge društvene mreže, zahvaljujući kojima i da hoćeš ne možeš da zaboraviš nečiji rođendan.
Ali on ima samo moj broj telefona.

A onda,  napokon pronađoh nekoga tko je tu.
U blizini. Koga mogu vidjeti svaki dan.
S kim mogu voditi glupe razgovore.
Otići u šetnju rivom.
Pogledati film.
I on samo nestane...
Jer misli da ću ja otići.

Nevjerojatno je koliko se bojimo bliskosti.
Ne jer se bojimo biti povrijeđeni, nego jer se sramimo pokazati našu ranjivost.
Ima li lijeka za to?

03.08.2017.

Moj je život Švicarska

Oduvijek sam vjerovala u bajke.
Unatoč svemu, duboko u sebi, nikad nisam prestala.
U onaj jedan magični trenutak, susret dvije duše.
Kada vrijeme stane...
Ne postoji ništa drugo. Samo mir, sreća, smijeh. Radost.
Iskrena radost.
Ne mogu reći da sam ga od prve sekunde prepoznala, ali zasigurno sam osjetila nešto, vidjevši njegove tamne sjajne oči.
Najsjajnije oči koje sam ikad u životu vidjela.
On me gledao kao da me tražio čitav život, i napokon me pronašao...
Nisam mogla maknuti pogled s njega, niti osmijeh s lica.
Pokušavala sam se udaljiti od njega i onemogućiti mu da mi priđe.
Ali on nije odustao, bio je još uporniji.
Znam da mu je moj smiješak na neki način ipak dao hrabrosti da ustraje.
Kada mi je napokon pružio ruku i privukao k sebi, stali smo jedno ispred drugoga i rekao mi je "Hi!". Bio je to najromantičniji trenutak koji sam mogla zamisliti.
Dva stranca koja su se slučajno srela i pronašla.
Pričali smo, plesali smo, smijali smo se.
Uživala sam u svakoj sekundi provedenoj s njim.
Prošlo je više od dva mjeseca, a ja još pred sobom vidim njegov lik i osjetim njegove usne na svojima.
Čudo. Magija. Bajka.
Bajka koja je trajala tek nekoliko sati, učinila me najsretnijom djevojkom, ali i najtužnijom. Kao u ludom romantičnom filmu, kao u ljubavnom romanu.
Mnogo toga sam zahvaljujući tom trenutku shvatila.
Za čime tragam i da takvo nešto negdje zaista postoji.
A skriva se na najčudnijim mjestima.


Možda se ponekad sjeti crvenokose s ljetovanja.
Možda se sretnemo opet.
Na tko zna kojem kraju svijeta...

 

09.03.2017.

9.3.2017.

O ovome sam oduvijek  maštala. Sjediti u širokoj majici i gaćicama u trećem mjesecu na svome balkonu, tipkati na laptopu, dok u pozadini čujem valove.
Ovaj pogled na more mi nitko ne može platiti.

Fascinira me kako mi se neke želje instantno manifestiraju.
Možda baš zbog toga jer o njima nisam previše razmišljala, jer se za njih nisam vezala.
Želi, a ne trebaj.
Vjeruj.

A nekad je to tako teško.
I vjerovati. I željeti, a ne trebati.

I sve što sam željela, mi dođe.
Nešto istog trena, za sat, dan, tjedan, mjesec...
Nešto za nekoliko godina.
Ali dođe.

Zbrka mi je u glavi.
Osjećam se kao da se još nisam dovoljno provela, da tinejđerica u meni još nije sita...
A onda ugledam prelijepu haljinicu za bebice i negdje duboko, duboko u sebi osjetim čežnju.
Za vlastitim djetetom, za vlastitom obitelji.
Za ljubavi.
Super su sva ova neobavezna druženja i sve što dolazi uz to.
Ali nedostaje mi malo ljubavi.
Uzajamne. Iskrene...

Zadnjih godinu dana sam si govorila kako među nama to svakako nikad ne bi uspjelo jer smo prerazličiti i jer mi u životu treba nešto sasvim drugo... Danas sam prvi put pomislila, da se sve razlogom dogodilo, da shvatim da bi ovo sve možda savršeno funkcioniralo.
A možda samo gubim razum, tko će znati.

07.03.2017.

Gods and monsters

Ponekad poželim otići u crkvu.
Ali ne znam što bih radila tamo...

Ne da mi se srediti stan. Skoro da uživam u ovome neredu.
Isto je postalo i s mojim životom.
Dani prolaze.
Gdje sam ja...
...

Naučila sam pravila ove igre.
On uvijek dolazi po još.
Uvijek mi se vraća.
Ali sada je sve drugačije.
Ništa mi više ne može uzeti.
Ogradila sam se emocionalno.
Sada je ovo postala samo igra, za mene.
Upecao se.
Koje je to zadovoljstvo.
Neće izdržati još dugo, jer već sada ne želi otići od mene.
I ovaj put me ne može slomiti.
Jer on više nije taj čija pažnja mi treba.
Tragično.
I da mi dođe i kaže i uradi sve ono o čemu sam sanjala zadnjih mjeseci...
Ništa mi ne bi značilo.
Samo zadovoljstvo.
Iskupljenje za sve suze i patnje koje mi je nanio.
Ali sreću? Ne.
Zašto?
Zar je jedan mali, nezreli i nesređeni klinjo ono što mi treba?
Jel i to samo igra ili mi je doista stalo?
Bilo bi savršeno kad bih se i od toga uspjela emocionalno ograditi.
Iako mislim da živim baš onakav život kakav želim.
S malo drame, malo divljeg seksa, malo patnje, dosta smijeha i hrpe ljudi oko sebe.
Uvijek novi ljudi dolaze.
Nikad nisam sama.
Od svakoga ću nešto naučiti.
Uživati u seksu, uživati u samoći, biti samopouzdanija, biti glasnija, biti sretnija?
Lako osvajam ljude oko sebe, a on mi je promaknuo kroz prste.
A bila sam tako blizu...


Stariji postovi

*A Lonely Road*
<< 12/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31




*~*~*



Himna moje dushe:
Vjerujem da je nada jaca od znanja.
Da je mit jaci od istorije.
Da su snovi jaci od cinjenica.
Da nada pobjedjuje iskustvo.
Da je smijeh jedini lijek za tugu.
I vjerujem da je ljubav jaca od smrti.

(Robert Fulgam, "Neobicne misli o obicnim stvarima")


~°~°~°~°~

I may not be always happy when I laugh,
I may not be always sad when I cry,
I may not be always strong when I look strong,
but I'm always hopeful...
even when you don't see it.



Change
If I could hold you close
Like you were never gone
If I could hear your voice
You'd tell me to be strong

But sometimes
I just can't
I just don't understand
Why you had to go
Why you had to go
I guess I'll never know

Ain't it funny how you think
You're gonna be OK
Till you remember things ain't never
Gonna be the same again
The same again
Ain't it crazy how you think
You've got your whole life planned
Just to find that it was never ever
In your hand
In your hand
Change

If I could get to you
I'd be there in a minute
My world don't make no sense
Not without you in it

And sometimes
I just find
Can't say I
Don't know why
Why'd you have to go?
Why'd you have to go?
And leave me here alone

And leave me here alone

Ain't it funny how you think
You're gonna be OK
Till you remember things ain't never
Gonna be the same again
The same again
Ain't it crazy how you think
You've got your whole life planned
Just to find that it was never ever
In your hand
In your hand
Change
_______
Sugababes

Dare to believe
The road is long,
but the heart
is strong...



...
Čovječe, budi svoj.




ako nesto trebas: - gone_ywa@fakat.ba ili ako me zelis dodati na msn: :P uskoro novi
BROJAČ POSJETA
118449

Powered by Blogger.ba