*A Lonely Road*

Moja staza, kojom krocim sama. Moj zivot, koji stvaram ja. Moji snovi, nikad do kraja odsanjani...

19.02.2017.

Traži i bit će ti dano.

Ako i u šta na svijetu vjerujem, onda u zakon privlačenja. Tijekom cijelog moga života, i dok nisam znala za to, pokazalo se kao jedina stvar koja uvijek funkcionira. Prošla godina je bila i najbolja i najgora u mome cijelome životu. Mnogo promjena. I onih koje sam željela i onih koje nisam mogla izbjeći. Prekid dugogodišnje veze i početak jednog novog odnosa koji me izgradio u posve novu osobu. I ojačao i toliko puta učinio najsretnijom ženom na svijetu, ali i potpuno uništio i rascijepao na komadiće. Još skupljam te dijelove i krpam praznine. Preboljela sam ga. Nastavila sam život dalje, iako znam da je pitanje vremena kad će me opet početi proganjati. I znam da bi mi malo falilo da se ponovno uvučem u taj odnos zbog malo užitka. A isto tako znam, da mi to više ne treba, da sam tu fazu prevazišla. Da sam njega prevazišla. Da, zakon privlačenja radi za mene. Zadnjih par mjeseci su dokaz za to. Samo ima jedna kvaka... Pazi što želiš. Netko novi je banuo u moj život i ostavio me visiti u zraku. Zbog njega se osjećam kao glupa tinejđerica koja sve analizira, koja drhti pri susretu, koja ne zna kako da se ponaša. Željela sam ga, i želio je i on mene. Od poznanika, do nekih kao prijatelja... Sve do jednog izlaska na piće koje me natjeralo da se zapitam u kojem to sve smijeru ide. A odvelo je do novih susreta, poljubaca, dodira i njegovog kreveta. I do jednog, vidjet ćemo se za vikend... I javim ti se, koje se još nije dogodilo. Dogodilo se, ali ne onako kako sam željela. Odvelo je do jednog - daj mi tjedan, dva da si sredim ova sranja u životu, polako ćemo, ne želim početi nešto u šta ne mogu dati sto posto od sebe, a sada ne mogu... Da smo mrvu ranije počeli, ovo sve bi sad bilo lakše, ako bude išlo super, ako ne opet ok... javim ti se... Srećemo se, družimo se, jer imamo zajedničke prijatelje. Večeras je prvi izišao iz moga stana, a željela sam da iziđe zadnji. Koliko li je to bilo naivno od mene povjerovati da mi ne prodaje standardnu foru za -treba mi vremena, što znači -ništa od toga, bilo prošlo... Nakon svih godina koje imam iza sebe, nakon svih iskustava, nakon svega što sam prošla, zar nisam ništa naučila? Kako se lako čovjek zaljubi. Kako se lako ja zaljubim. Mala blesa nikad da nauči. Želim i dalje da se javi, želim i dalje vjerovati da će održati riječ i da stvarno misli to što je rekao, ali kako vrijeme prolazi, sve je manje znakova koji to potvrđuju. Ywa, stara moja, gdje ti je pamet? Da pridajem važnost tome što je sjedio kraj mene, priljubljen uz mene i naginjao se na mene... Nemam ja više petnaest godina. Možda ja više nemam volje ni za ljubav, ni za kakav trud, nade i pokušaje. Treba mi nešto jednostavno, a ne komplicirano. Treba mi da se jednostavno prestanem tako lako zaljubljivati i da me boli k za sve. Eto, to mi treba. Želim privući u svoj život mir.

23.07.2016.

Bez obaveza.

Počela sam plakati, a on se primaknuo uz mene preko kauča, poljubio me u čelo i zagrlio.
Možda zvuči kao uvod u neku romantičnu priču, ali u tome nema ničega romantičnog, niti lijepog.

Krajem pretprošle godine sam ga prvi put doživjela uopće, iako smo se godinama sretali.
Igrom slučaja dopala nas je ista grupa na fakultetu i makar jednom u dva tjedna smo se morali vidjeti.
Prošle godine mi se krajem predavanja obratio jako samopouzdano, a istovremeno ljubazno i pomalo povučeno...
Počeo mi pisati. Bio mi je čudan. Ja sam bila u dugoj vezi i nezainteresirana za takve gluposti.
Povukao bi se. Pa ponovno se javio tu i tamo, sve dok nije izbrisao profil i prestao više od pola godine da se javlja. Meni to ništa nije značilo.
Mada, sada znam da je svaki put bio u svađi s njom kad se meni javio...
A onda kad je izbrisao profil, njihova veza je pukla.

Tako je i moja veza zapala u krizu, a on kao da je imao njuh za to, napravio novi profil, dodao me, pisao mi.
Nije me zanimao. Kulirala sam ga. Muljao je, i to sam osjetila odmah.
Ali nešto se dogodilo. Ne znam što, ni zašto ni kako...
Falilo mi je ludosti u životu i pomislila sam kako je ovo možda izvrsna prilika za to.
Preskočila sam sve kave, jer mi preko poruka nije ostavio dojam osobe za koju bih se zanimala, niti s kojom bih o čemu imala pričati... A da ne spominjemo koliko sam bila sigurna da se neću zaljubiti. Još sam mu zapovjedila da se on ne smije zaljubiti u mene... da je ne želim vezu, da je želim odmoriti.

Tada sam to uistinu željela. Smišljala sam načine kako da okončam svoju vezu. Zapravo j eveć mjesecima bila okončana, ali i ja i on smo to još vukli za sobom. Za susret oči u oči sam bila preslaba, pa sam ga pokušavala odgoditi, koliko god to zločesto zvučalo.
I dok je prekid moje veze bio na čekanju, ovaj dečko je pristao na sve moje uvjete.

Borila sam se sama sa sobom, želim li ja takvo što, imam li hrabrosti za to, koje su posljedice...
Ali kad se pojavio i kad sam sjela u njegovo auto, pomislila sam a jebi ga. Neka ide život.
Drhtala sam kao da mi je prvi put, a istovremeno sam ga tako jako željela.
Dok mi nije stavio ruku na nogu, nije mi uopće bio privlačan.
Od tog prvog dodira, prvog poljupca i prvog seksa, ja... pogubila sam se.

Isprva sam se držala momački. Da, bilo je uzbudljivo. Strastveno.
Slijedećih par puta bilo je čak nježno, mrvu romantično... Ostala sam u transu.
I počela shvaćati da mi to nije dovoljno.
Nisam mogla da se ne vidim s njim, ali sam se opirala, pokušavala biti što hladnija, što grublja i što distanciranija.
Posvađali smo se. Zapravo je proradio ego i njegov i moj... Nitko ne bi popustio.

Suzdržavala sam se da se ne javim... I onda se javio on, i opet.
Željela sam ga jako...
Ali onda je poželio otvoriti dušu. Zašto sam ostavila dečka? Jesam li ga voljela? Zašto mu nisam odgovorila na poruku? Kako sam se osjećala, što sam mislila, što bih napravila...?

Pitam se zašto sam se rasplakala...
Jer sam potisnula sve te osjećaje, a on je uporno kopao po njima?
Ili jer mi je priznao da je nije prebolio i da bi volio da je ona sada s njim...?

Vjerojatno ovo drugo.
Zadovoljovanje fizičkih potreba je bilo obostrano, ali on u meni vidi duhovnog iscjelitelja...
Emotivno me iscrpio.
Kaže, Ywa, reci mi, pomozi mi, kako da je prebolim, kako da je zaboravim...?
A ja si mislim, imaš tako super curu kruj sebe, koja bi ti mogla dati više nego što je ona ikada, a ne vidiš to...
Ali nisam progovorila o tome što osjećam. Bila sam samo brutalno iskrena.
Rekla sam mu, da ga ona ne voli i da ga možda nikad nije voljela.

A sama u sebi mislim, zašto je pobogu pustila ovog muškarca...
Kako je mogla provesti tolike godine s njim, a ne spavati s njim, kad sam ja jedva izdržala pet minuta?

Ja sam postavila uvjete. Bez obaveza. Jesam se zajebala.
Ne znam ni koliko ih je još u opticaju osim mene...
Al ni to mi ništa ne smeta koliko što smo se viđali na mjestima na kojima je želio biti s njom...

Prestati s tim, ili tiho se nadati ili reći što osjećam...?

15.02.2016.

Februar...

Pretvaram se u zombija. Provodeći sate i sate skidajući programe koji su na kraju ili totalno pogrešni ili puni bugova. Provodeći sate čekajući upload. Preživljavajući. Mislila sam da mrzim januar. A onda je došao februar. I donio sve ono što sam prećutala. Pravila se slijepa. Englez. Aj dont anderstend. Jes jes. Sve ja anderstendam. Proći će i ovo... -------- 760 dana je prošlo. Još se nisam navikla. Da pokraj prazne kuće prolazim...

31.01.2016.

Noć muzeja.

-Tata, tata...! Vidi, ovo je umjetnost!
-Kćeri, to je samo velika kutija puna papira... Kako to može biti umjetnost?

Približila sam se da vidim o kakvim papirićima je riječ.
Utrka konja.
Nogomet.
Tenis.
Kladionica.

18.01.2016.

Sunčana ulica.

Natalie. Tako se zvala moja prva prijateljica koje se sjećam.
Susjeda iz Sunčane ulice. Kasnije i kolegica iz klupe.
I kao dijete, doživljavala sam je jako bogatom.
Ne samo zbog velike kuće na tri kata, s dvije garaže... A bila je to predivna kuća.
Fasciniralo me što je uz glavni ulaz, postojao i ulaz u kuću kroz garažu i kamene stepenice s lijeve strane kuće, ograđene živom ogradom koje su vodile u ogromno dvorište, puno zelenila s drvom kestena na koje smo se penjale tako često. Na prvom katu je bila gostinjska soba i sauna.
Na drugom katu prostrani dnevni boravak s prelijepim pogledom na terasu i na dvorište. Osim toga, blagovaonica i kuhinja. Na trećem katu su bile sobe, a svaka soba imala je svoju kupaonicu. Ponekad nas je njen otac vozio u školu, i nerijetko s nekim novim autom, što ne čudi s obzirom da je bio vlasnik auto kuće. Stvarno sam joj zavidjela, a ona nije znala cijeniti što ima.
Imala je obitelj. Imala je siguran dom. Svoj dom.
Bila je tipična Švabica. Duge svijetlo smeđe kose, blago kovrđave, zelenih očiju, velikih zubiju.
Razmažena.
Znale smo puštati zmajeve na brdu iznad njene kuće, iako tu tehniku puštanja zmajeva nikad nisam svladala.
Nekad bismo se vozile ulicom, ona na biciklu, ja na rolama. Uhvatila bih se otraga za njeno biciklo i završile bismo u susjedovoj ogradi. Pokoja kvrga na glavi, krvi po koljenima, ali suza nije bilo.
Nekad smo išle na bazen skupa, ljeti na jezero, zimi na sankanje... a nekad smo se igrale kod nje u sobi. Ali rijetko kod mene.
Ja nisam niti imala svoju sobu. Niti krevet. Samo stari kauč i ormare koji su makar prividno stvarali dojam da postoje dvije sobe, a ne jedna.
Bila sam mršava, jako svijetla plavušica, duge ravne kose i tamnih očiju. Zaspala bih za ručkom, za večerom i završila bi mi glava u tanjiru. Radnim danom sam skakala po kući čekajući maminog mlađeg brata da dođe s posla, da ručamo zajedno, a petkom bi čekala da mamin stariji brat dođe po mene, da mu pored njegovih troje pinćuladi i ja skačem po glavi za vikend. A svaki dan bi čekala... da se tata vrati iz rata...
Kad se rat završio... Imala sam samo jedan san.
I uvijek sam maštala o te jednom, te istom...
O svojoj Bosni.
Pored svega što sam imala i što sam mogla imati, ništa mi to nije moglo dati osjećaj da tu pripadam.
Uvijek sam bila auslenderka. Izbjeglica. Iako ni sama nisam razumjela zašto.
Zadnje noći je plakala bez prestanka. Prenoćila sam kod nje u njenoj sobi i prvi put sam imala osjećaj da je toj maloj po malo sebičnoj djevojčici stvarno stalo do mene.
Nisam bila tužna niti sekunde.
Konačno sam trebala biti i ja svoj na svome...

Dopisivale smo se pismima jedno vrijeme. Više ne znam niti tko je poslao poslijednje pismo, niti da li negdje u kući uopće imam sačuvano iti jedno.
Prije par godina potražila sam je na facebooku i poslala joj poruku.
Još uvijek nisam dobila odgovor. Poruka nije niti pročitana...


Stariji postovi

*A Lonely Road*
<< 02/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728




*~*~*



Himna moje dushe:
Vjerujem da je nada jaca od znanja.
Da je mit jaci od istorije.
Da su snovi jaci od cinjenica.
Da nada pobjedjuje iskustvo.
Da je smijeh jedini lijek za tugu.
I vjerujem da je ljubav jaca od smrti.

(Robert Fulgam, "Neobicne misli o obicnim stvarima")


~°~°~°~°~

I may not be always happy when I laugh,
I may not be always sad when I cry,
I may not be always strong when I look strong,
but I'm always hopeful...
even when you don't see it.



Change
If I could hold you close
Like you were never gone
If I could hear your voice
You'd tell me to be strong

But sometimes
I just can't
I just don't understand
Why you had to go
Why you had to go
I guess I'll never know

Ain't it funny how you think
You're gonna be OK
Till you remember things ain't never
Gonna be the same again
The same again
Ain't it crazy how you think
You've got your whole life planned
Just to find that it was never ever
In your hand
In your hand
Change

If I could get to you
I'd be there in a minute
My world don't make no sense
Not without you in it

And sometimes
I just find
Can't say I
Don't know why
Why'd you have to go?
Why'd you have to go?
And leave me here alone

And leave me here alone

Ain't it funny how you think
You're gonna be OK
Till you remember things ain't never
Gonna be the same again
The same again
Ain't it crazy how you think
You've got your whole life planned
Just to find that it was never ever
In your hand
In your hand
Change
_______
Sugababes

Dare to believe
The road is long,
but the heart
is strong...



...
Čovječe, budi svoj.




ako nesto trebas: - gone_ywa@fakat.ba ili ako me zelis dodati na msn: :P uskoro novi
BROJAČ POSJETA
109765

Powered by Blogger.ba