*A Lonely Road*

Moja staza, kojom krocim sama. Moj zivot, koji stvaram ja. Moji snovi, nikad do kraja odsanjani...

19.06.2019.

"Anyone who knows what love is will understand..."

Dogodine punim 30 godina.

Pocela sam ovaj blog pisati kao klinka, s 14 godina.
Zamislite, pola mog zivota je ovdje zabiljezeno.
Nisam zadnjih godina mnogo pisala, ali sam se povremeno vracala kad se javljala potreba da nesto iz svog zivota zabiljezim ovdje.

Izgubljena sam jos uvijek.
Cini se da je cijeli zivot jedna velika potraga.
Za samim sobom, za srecom, za mirom.
Nema kraja.

Pokusavam izgraditi svoj zivot, samostalna sam.
Planiram zasnovati obitelj, nasla sam pravog covjeka za to.
Onog pravog, za kojeg sam se i ovdje po blogu pitala dal ce ikad doci.
Dosao je.

Mnogo sam suza prolila, od mnogo se ljudi se oprostila i odrekla se mnogih stvari.
Toliko je toga uslo u moj zivot i nestalo. Ostavilo neki trag, lijepo ili ruzno sjecanje.
Po koju uspomenu.
Od prijatelja, poznanika, kolega, momaka, ustanova, gradova...
I koliko god se za nesto ili nekog lako vezes... Bez svega mozes.
Na sve se naviknes.

Navikla sam se da sam daleko od mojih dugogodisnjih prijatelja, da ne idem na kave i u provode kao prije. Navikla sam se na bol koju osjecam kad mi nedostaju pojedini clanovi porodice. Navikla sam se da moja kuca u Bosni stoji prazna. Navikla sam se da nema moje macke vise da se zatrci prema meni kad cuje kako klepecem koferom dok idem prema kuci. Navikla sam da nemam ni mora ni planina, da nemam one tople proljetne dane... Navikla na dosadnu kisu.

Ali na sto sam najvise navikla je samoca.

Na sto sam zaista ponosna, osim sto sam samostalna, jest odnos koji imam s roditeljima.
Kao mala sam uvijek sanjala da budemo makar blizu ovome sto imam sada.
Majku punu razumijevanja, briznog oca. Brata s kojim se uvijek smijem.

Ponosna sam na sebe sto nisam pokleknula. Sto sam dokazala sebi da mogu sve. Po tko zna koji put vec.

Ponekad mi je nedostajala ona, ponekad sam pozeljela da je jos tu u mom zivotu.
Ali nisam imala potrebu da joj se javim. Nije vise ona koju sam nekad znala.
I nikad nece biti. Niti cu ikad vise imati tako nekoga. I mislim da je to ok.
Kad sam bila tinejdjer trebala mi je i ona i takav odnos i iskustvo.
Sada su prijateljstva drugacija...

I sretna sto sam pronasla njega.
Pronasla sam ljubav.
Svoje utciste, svoj mir. Svoje sve.
Sve uzvraceno.
Najboljeg prijatelja i partnera.
S kim prevladavam sva teska vremena i borim se do kraja.

Udajem se.
Nisam nikome rekla.
Nece biti nicega o cemu sam sanjala od malena. Iako znam da su to sve nebitne stvari, po malo sam tuzna zbog toga.
Ali jos bi bila tuznija da imam i muziku i ples i svu familiju i sve... A da to nije s pravom osobom.
Da u meni postoji i 1% sumnje.

Ja sam 100% sigurna.
Zato sam spremna odreci se svega ostalog.
Udajem se za pravoga.
27.03.2018.

Onaj netko moj.

Mogu se sjetiti svih trenutaka kada bi mi postalo jasno da određena osoba nije ona moja jedna osoba.
Kad vratim film unazad, shvaćam da za to ne treba mnogo vremena.
Ne trebaju 4 ipo godine. Niti mjeseci.
Dovoljno je mnogo mnogo manje da to shvatiš.

Uvijek sam posvećivala više pažnje onome što mi se sviđa, nego onome što mi ne odgovara.
Možeš lagati sam sebe, ali ipak, ipak znaš...

S jednim nisam mogla pričati, nije me znao čuti niti kad pričam, a kamo li kad ćutim.
Na koncertu, ili koncertima bolje rečeno, shvatila sam da on nije moj netko i nikad neće biti.
Osjetila sam da nismo jedno za drugo.
Drugi je bio emocionalno nedostupan. Ne samo za mene, nego i sam za sebe.
Kad bi mi davao male komadiće sebe, a onda uzimao od mene mnogo više nego što je zaslužio.
Jedan je imao krivu sliku o meni, kao i ja o njemu.
Niti početak, niti kraj nisu bili dostojni da nose te nazive.
Jedan je na rastanku rekao da će mene rastanak više pogoditi nego njega, jer je on taj koji odlazi.
Jedan je bi ležao kraj mene a da me uopće nije držao u naručju cijelu noć.
Jedan je postavljao premalo bitnih pitanja. A previše nebitnih.

 Ali svima im je bilo zajedničko što su se tražili negdje izvan sebe, isto kao i ja.
I svima im je zajedničko što se nismo uspjeli povezati.

Cijelo to vrijeme sam znala da me negdje sigurno čeka netko moj.
Da ćemo se sresti.
Odlučila sam se posvetiti sebi i pustiti da budem nađena.
Moja osoba možda upravo prekida s djevojkom.
Možda donosi bitne životne odluke.
Možda se preseljava.
Možda se treba posvetiti sebi i posložiti neke stvari na svoje mjesto.
Čitala sam knjige, uživala u svojim mislima i svome životu onakvim kakav jest.

Bila sam u pravu.
Negdje postoji moj netko, tko me čuje i kad ćutim.
Tko me drži u naručju cijelu noć.
Tko mi daje cijeloga sebe.
I kad se dogodi to, kad se sve posloži na svoje mjesto, jednostavno znaš...
Napokon sam našla ono nešto svoje.
Vrijedno svake borbe.

10.12.2017.

Split.

Kako da ne budem ljuta na ovaj svijet?
Trebalo bi da gledam pozitivno.
Ovaj mi grad nema više što pružiti, moram ići dalje.
A ja ga volim svim srcem.
Ovdje sam u isto vrijeme tako sretna i tako nesretna.
Svi mi tražimo svoje malo mjesto pod zvijezdama, i moje je bilo ovdje, trećinu života.
Prelijepe godine.
Mladost puna smijeha, suza i traganja sebe.
Borbi i nada.

I eto...
Sad moram dalje, a ne želim.
Bojim se.
Svega.
Života.
Da mi je vratiti se u one trenutke kad sam tek doselila ovamo i bila najsretnija na svijetu...

09.12.2017.

Traži se visok, zgodan, crn... Je li ga tko možda vidio? Zadnji put viđen prije 8 dana...

Šank u pubu u dalekom gradu.
Kokteli, tekila, kokteli.
Počela sam miješati više jezika u istoj rečenici.
Njegove tamne oči preda mnom.
Madež ispod desnog oka, presimpatično.
I kaže on meni... "Sviđaš mi se".
Sve je to super, da nema onih 1000 km između nas.
I onih 8 godina veze za koje vjerujem da ih mora još odbolovati.

Sjetio se mog rođendana.
Danas to nije ništa spektakularno kad imamo instagram, facebook i druge društvene mreže, zahvaljujući kojima i da hoćeš ne možeš da zaboraviš nečiji rođendan.
Ali on ima samo moj broj telefona.

A onda,  napokon pronađoh nekoga tko je tu.
U blizini. Koga mogu vidjeti svaki dan.
S kim mogu voditi glupe razgovore.
Otići u šetnju rivom.
Pogledati film.
I on samo nestane...
Jer misli da ću ja otići.

Nevjerojatno je koliko se bojimo bliskosti.
Ne jer se bojimo biti povrijeđeni, nego jer se sramimo pokazati našu ranjivost.
Ima li lijeka za to?

03.08.2017.

Moj je život Švicarska

Oduvijek sam vjerovala u bajke.
Unatoč svemu, duboko u sebi, nikad nisam prestala.
U onaj jedan magični trenutak, susret dvije duše.
Kada vrijeme stane...
Ne postoji ništa drugo. Samo mir, sreća, smijeh. Radost.
Iskrena radost.
Ne mogu reći da sam ga od prve sekunde prepoznala, ali zasigurno sam osjetila nešto, vidjevši njegove tamne sjajne oči.
Najsjajnije oči koje sam ikad u životu vidjela.
On me gledao kao da me tražio čitav život, i napokon me pronašao...
Nisam mogla maknuti pogled s njega, niti osmijeh s lica.
Pokušavala sam se udaljiti od njega i onemogućiti mu da mi priđe.
Ali on nije odustao, bio je još uporniji.
Znam da mu je moj smiješak na neki način ipak dao hrabrosti da ustraje.
Kada mi je napokon pružio ruku i privukao k sebi, stali smo jedno ispred drugoga i rekao mi je "Hi!". Bio je to najromantičniji trenutak koji sam mogla zamisliti.
Dva stranca koja su se slučajno srela i pronašla.
Pričali smo, plesali smo, smijali smo se.
Uživala sam u svakoj sekundi provedenoj s njim.
Prošlo je više od dva mjeseca, a ja još pred sobom vidim njegov lik i osjetim njegove usne na svojima.
Čudo. Magija. Bajka.
Bajka koja je trajala tek nekoliko sati, učinila me najsretnijom djevojkom, ali i najtužnijom. Kao u ludom romantičnom filmu, kao u ljubavnom romanu.
Mnogo toga sam zahvaljujući tom trenutku shvatila.
Za čime tragam i da takvo nešto negdje zaista postoji.
A skriva se na najčudnijim mjestima.


Možda se ponekad sjeti crvenokose s ljetovanja.
Možda se sretnemo opet.
Na tko zna kojem kraju svijeta...

 


Stariji postovi

*A Lonely Road*
<< 06/2019 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30




*~*~*



Himna moje dushe:
Vjerujem da je nada jaca od znanja.
Da je mit jaci od istorije.
Da su snovi jaci od cinjenica.
Da nada pobjedjuje iskustvo.
Da je smijeh jedini lijek za tugu.
I vjerujem da je ljubav jaca od smrti.

(Robert Fulgam, "Neobicne misli o obicnim stvarima")


~°~°~°~°~

I may not be always happy when I laugh,
I may not be always sad when I cry,
I may not be always strong when I look strong,
but I'm always hopeful...
even when you don't see it.



Change
If I could hold you close
Like you were never gone
If I could hear your voice
You'd tell me to be strong

But sometimes
I just can't
I just don't understand
Why you had to go
Why you had to go
I guess I'll never know

Ain't it funny how you think
You're gonna be OK
Till you remember things ain't never
Gonna be the same again
The same again
Ain't it crazy how you think
You've got your whole life planned
Just to find that it was never ever
In your hand
In your hand
Change

If I could get to you
I'd be there in a minute
My world don't make no sense
Not without you in it

And sometimes
I just find
Can't say I
Don't know why
Why'd you have to go?
Why'd you have to go?
And leave me here alone

And leave me here alone

Ain't it funny how you think
You're gonna be OK
Till you remember things ain't never
Gonna be the same again
The same again
Ain't it crazy how you think
You've got your whole life planned
Just to find that it was never ever
In your hand
In your hand
Change
_______
Sugababes

Dare to believe
The road is long,
but the heart
is strong...



...
Čovječe, budi svoj.




ako nesto trebas: - gone_ywa@fakat.ba ili ako me zelis dodati na msn: :P uskoro novi
BROJAČ POSJETA
140657

Powered by Blogger.ba