*A Lonely Road*

Što me čeka u novoj godini?
Mnogo suza?
Smijeha?
Druženja?
Ugodnih trenutaka?
Uspjeha?
Padova?
Nova prijateljstva?
Razočarenja?
Borbe?
On?

Imam jednu želju...
Prošetati obalom promatrajući zalazak sunca...
S njim.
Skromno, zar ne?

"...lipoto moja..."
Otkad samo čekam da mi to netko kaže.
Ovo bi mogao biti početak nečega.
Plašim se.

Mogu samo brojati dane.
Susret će biti odlučujući.
Ne želim da ovo bude samo zanos.
Neka potraje.

Mislila sam da je balavac od 20 i kusur godina.
Neozbiljan, napaljen, zbunjen.
Mislila sam da mi se neće svidjeti.
Da ću se malo zezati s njim, čisto da si dam oduška.
Da zaboravim onog Depresivca koji uopće ne igra nikakvu ulogu u mom životu.
Mislila sam, neće to otići daleko.
I nije. Ne predaleko.
Samo smo otvorili karte.
I mene plaši to što vidim.
Momka koji zna što želi.
Koji ima planove.
Razmišlja o budućnosti.
Koji ne igra glupe dječje igrice.
Nekoga kome je stalo do mene...
Nekako, javi mi se neki čudan osjećaj u stomaku.
Godinama to nisam osjetila.
Možda sam pala na sve to.
Možda me stvarno uspio zavesti.
I eto, sad je na meni da se nosim s njegovom odlukom.
Glupi muškarci.
I onda kažu da mi žene kompliciramo...

Nema tu romantike.
Moja ruka u njegovoj.
Gleda me nježno.
Dira mi kosu.
Približava mi se.
Smješka se.
Oči su mu čudne.
Stojim kao kip.
A želim mu se baciti u zagrljaj.
Biti na sekundu slaba pred nekim.
Eto, pred njim.
I tako malo fali.
Ali ne mogu ja to.
Nema tu romantike.
To mora da je samo maska.
Dio neke igre.
To su muške oči, varljive.
Hoće samo jedno.
Sve je ostalo samo taktika.
Ponavljam to sama sebi.
Svaki put kad mi se tako približi.
Kad mi kaže nešto lijepo.
Kad me tako pogleda...

Ali koga da lažem?
Čitav svijet stane...
Što se događa...?

Pili smo pivo i gledali noć. More.
Zapravo, ja sam gledala noć, More.
On je gledao mene.
Nisam htjela priznati da mi je hladno.
Blesav je.
Ne razumijemo se baš.
Ali ponekad se nasmijem njegovim glupostima.
I još mi nije jasno zašto se viđam s njim.
Iz dosade. Ili da probijem led.
Da napokon dopustim nekome da mi si približi, a on je bio najbolji kandidat?
Da zaboravim nekoga?
Ne znam. Ali nije fer.
Sebična sam.
Prošlo je više od mjesec dana, a ja još nisam pronašla mjesto za njega u mome životu.
Mjesto koje se može definirati.
Ipak je bilo zabavno.
Dajem mu priliku da me upozna, pravu mene, pa da sam uvidi sve te razlike.
Jer previše smo različiti.
Ili ja to sebe lažem, da bih ga držala podalje od sebe, ne znam...
Uglavnom, bilo je stvarno zabavno.
Da, zabavno.
Ali onda se pojavio on i bila sam sretna što sjedim, jer više nisam osjećala vlastite noge.
Možda i od hladne bure, ali on je tome pridonio.
Prošetao se s prijateljem ispred nas i sjeo par metara dalje, praveći se da me uopće ne vidi.
Ali njegov prijatelj nas je promatrao. Cijelo vrijeme.
Ne pamtim više ništa od te večeri, osim onog usranog osjećaja koji se uvijek vrati zbog njega.
Je li mi drago što me vidio s drugim?
Ne znam.
Je li to dobro što me vidio s njim?
Ne znam.
Zar je bitno?
Zar je bitno sve to, što se našao netko tko se trudi oko mene, što je ovaj netko mogao shvatiti da nije centar mog svijeta... kad, njega nije briga za mene.
A mene nije briga za nekoga novog.
Krug koji se ne zatvara.
I on uopće ne bi trebao biti bitan, kad me nije vrijedan.
Zaslužujem toliko više... bolje.
I ponavljam to sebi svaki put kad se javi taj prokleti osjećaj.
I svejedno.
On opet bude centar moga svijeta.
Barem u tim trenucima.
I to je previše.



"Dok mi priča, gubim riječi
Tvoje lice zamišljam

Kako letjeti s nekim kad su ti slomljena krila

Još ne znam kud s tobom
Ni kud bi sa sobom
Još teško je budit se pored nje"
______________
(Hari Rončević)