*A Lonely Road*

Moja staza, kojom krocim sama. Moj zivot, koji stvaram ja. Moji snovi, nikad do kraja odsanjani...

23.07.2016.

Bez obaveza.

Počela sam plakati, a on se primaknuo uz mene preko kauča, poljubio me u čelo i zagrlio.
Možda zvuči kao uvod u neku romantičnu priču, ali u tome nema ničega romantičnog, niti lijepog.

Krajem pretprošle godine sam ga prvi put doživjela uopće, iako smo se godinama sretali.
Igrom slučaja dopala nas je ista grupa na fakultetu i makar jednom u dva tjedna smo se morali vidjeti.
Prošle godine mi se krajem predavanja obratio jako samopouzdano, a istovremeno ljubazno i pomalo povučeno...
Počeo mi pisati. Bio mi je čudan. Ja sam bila u dugoj vezi i nezainteresirana za takve gluposti.
Povukao bi se. Pa ponovno se javio tu i tamo, sve dok nije izbrisao profil i prestao više od pola godine da se javlja. Meni to ništa nije značilo.
Mada, sada znam da je svaki put bio u svađi s njom kad se meni javio...
A onda kad je izbrisao profil, njihova veza je pukla.

Tako je i moja veza zapala u krizu, a on kao da je imao njuh za to, napravio novi profil, dodao me, pisao mi.
Nije me zanimao. Kulirala sam ga. Muljao je, i to sam osjetila odmah.
Ali nešto se dogodilo. Ne znam što, ni zašto ni kako...
Falilo mi je ludosti u životu i pomislila sam kako je ovo možda izvrsna prilika za to.
Preskočila sam sve kave, jer mi preko poruka nije ostavio dojam osobe za koju bih se zanimala, niti s kojom bih o čemu imala pričati... A da ne spominjemo koliko sam bila sigurna da se neću zaljubiti. Još sam mu zapovjedila da se on ne smije zaljubiti u mene... da je ne želim vezu, da je želim odmoriti.

Tada sam to uistinu željela. Smišljala sam načine kako da okončam svoju vezu. Zapravo j eveć mjesecima bila okončana, ali i ja i on smo to još vukli za sobom. Za susret oči u oči sam bila preslaba, pa sam ga pokušavala odgoditi, koliko god to zločesto zvučalo.
I dok je prekid moje veze bio na čekanju, ovaj dečko je pristao na sve moje uvjete.

Borila sam se sama sa sobom, želim li ja takvo što, imam li hrabrosti za to, koje su posljedice...
Ali kad se pojavio i kad sam sjela u njegovo auto, pomislila sam a jebi ga. Neka ide život.
Drhtala sam kao da mi je prvi put, a istovremeno sam ga tako jako željela.
Dok mi nije stavio ruku na nogu, nije mi uopće bio privlačan.
Od tog prvog dodira, prvog poljupca i prvog seksa, ja... pogubila sam se.

Isprva sam se držala momački. Da, bilo je uzbudljivo. Strastveno.
Slijedećih par puta bilo je čak nježno, mrvu romantično... Ostala sam u transu.
I počela shvaćati da mi to nije dovoljno.
Nisam mogla da se ne vidim s njim, ali sam se opirala, pokušavala biti što hladnija, što grublja i što distanciranija.
Posvađali smo se. Zapravo je proradio ego i njegov i moj... Nitko ne bi popustio.

Suzdržavala sam se da se ne javim... I onda se javio on, i opet.
Željela sam ga jako...
Ali onda je poželio otvoriti dušu. Zašto sam ostavila dečka? Jesam li ga voljela? Zašto mu nisam odgovorila na poruku? Kako sam se osjećala, što sam mislila, što bih napravila...?

Pitam se zašto sam se rasplakala...
Jer sam potisnula sve te osjećaje, a on je uporno kopao po njima?
Ili jer mi je priznao da je nije prebolio i da bi volio da je ona sada s njim...?

Vjerojatno ovo drugo.
Zadovoljovanje fizičkih potreba je bilo obostrano, ali on u meni vidi duhovnog iscjelitelja...
Emotivno me iscrpio.
Kaže, Ywa, reci mi, pomozi mi, kako da je prebolim, kako da je zaboravim...?
A ja si mislim, imaš tako super curu kruj sebe, koja bi ti mogla dati više nego što je ona ikada, a ne vidiš to...
Ali nisam progovorila o tome što osjećam. Bila sam samo brutalno iskrena.
Rekla sam mu, da ga ona ne voli i da ga možda nikad nije voljela.

A sama u sebi mislim, zašto je pobogu pustila ovog muškarca...
Kako je mogla provesti tolike godine s njim, a ne spavati s njim, kad sam ja jedva izdržala pet minuta?

Ja sam postavila uvjete. Bez obaveza. Jesam se zajebala.
Ne znam ni koliko ih je još u opticaju osim mene...
Al ni to mi ništa ne smeta koliko što smo se viđali na mjestima na kojima je želio biti s njom...

Prestati s tim, ili tiho se nadati ili reći što osjećam...?

15.02.2016.

Februar...

Pretvaram se u zombija. Provodeći sate i sate skidajući programe koji su na kraju ili totalno pogrešni ili puni bugova. Provodeći sate čekajući upload. Preživljavajući. Mislila sam da mrzim januar. A onda je došao februar. I donio sve ono što sam prećutala. Pravila se slijepa. Englez. Aj dont anderstend. Jes jes. Sve ja anderstendam. Proći će i ovo... -------- 760 dana je prošlo. Još se nisam navikla. Da pokraj prazne kuće prolazim...

31.01.2016.

Noć muzeja.

-Tata, tata...! Vidi, ovo je umjetnost!
-Kćeri, to je samo velika kutija puna papira... Kako to može biti umjetnost?

Približila sam se da vidim o kakvim papirićima je riječ.
Utrka konja.
Nogomet.
Tenis.
Kladionica.

18.01.2016.

Sunčana ulica.

Natalie. Tako se zvala moja prva prijateljica koje se sjećam.
Susjeda iz Sunčane ulice. Kasnije i kolegica iz klupe.
I kao dijete, doživljavala sam je jako bogatom.
Ne samo zbog velike kuće na tri kata, s dvije garaže... A bila je to predivna kuća.
Fasciniralo me što je uz glavni ulaz, postojao i ulaz u kuću kroz garažu i kamene stepenice s lijeve strane kuće, ograđene živom ogradom koje su vodile u ogromno dvorište, puno zelenila s drvom kestena na koje smo se penjale tako često. Na prvom katu je bila gostinjska soba i sauna.
Na drugom katu prostrani dnevni boravak s prelijepim pogledom na terasu i na dvorište. Osim toga, blagovaonica i kuhinja. Na trećem katu su bile sobe, a svaka soba imala je svoju kupaonicu. Ponekad nas je njen otac vozio u školu, i nerijetko s nekim novim autom, što ne čudi s obzirom da je bio vlasnik auto kuće. Stvarno sam joj zavidjela, a ona nije znala cijeniti što ima.
Imala je obitelj. Imala je siguran dom. Svoj dom.
Bila je tipična Švabica. Duge svijetlo smeđe kose, blago kovrđave, zelenih očiju, velikih zubiju.
Razmažena.
Znale smo puštati zmajeve na brdu iznad njene kuće, iako tu tehniku puštanja zmajeva nikad nisam svladala.
Nekad bismo se vozile ulicom, ona na biciklu, ja na rolama. Uhvatila bih se otraga za njeno biciklo i završile bismo u susjedovoj ogradi. Pokoja kvrga na glavi, krvi po koljenima, ali suza nije bilo.
Nekad smo išle na bazen skupa, ljeti na jezero, zimi na sankanje... a nekad smo se igrale kod nje u sobi. Ali rijetko kod mene.
Ja nisam niti imala svoju sobu. Niti krevet. Samo stari kauč i ormare koji su makar prividno stvarali dojam da postoje dvije sobe, a ne jedna.
Bila sam mršava, jako svijetla plavušica, duge ravne kose i tamnih očiju. Zaspala bih za ručkom, za večerom i završila bi mi glava u tanjiru. Radnim danom sam skakala po kući čekajući maminog mlađeg brata da dođe s posla, da ručamo zajedno, a petkom bi čekala da mamin stariji brat dođe po mene, da mu pored njegovih troje pinćuladi i ja skačem po glavi za vikend. A svaki dan bi čekala... da se tata vrati iz rata...
Kad se rat završio... Imala sam samo jedan san.
I uvijek sam maštala o te jednom, te istom...
O svojoj Bosni.
Pored svega što sam imala i što sam mogla imati, ništa mi to nije moglo dati osjećaj da tu pripadam.
Uvijek sam bila auslenderka. Izbjeglica. Iako ni sama nisam razumjela zašto.
Zadnje noći je plakala bez prestanka. Prenoćila sam kod nje u njenoj sobi i prvi put sam imala osjećaj da je toj maloj po malo sebičnoj djevojčici stvarno stalo do mene.
Nisam bila tužna niti sekunde.
Konačno sam trebala biti i ja svoj na svome...

Dopisivale smo se pismima jedno vrijeme. Više ne znam niti tko je poslao poslijednje pismo, niti da li negdje u kući uopće imam sačuvano iti jedno.
Prije par godina potražila sam je na facebooku i poslala joj poruku.
Još uvijek nisam dobila odgovor. Poruka nije niti pročitana...

13.01.2016.

Kino.

Prošlo je točno godinu dana, od našeg poslijednjeg susreta.
Čekala sam s prijateljima kraj kina, jer smo morali doći minimalno pola sata prije filma da kupimo karte koje smo rezervirali. Odjednom se pojavio... Moje su se noge odsjekle, kao tuđe, isto kao i prvog dana prije sedam godina. SEDAM godina. Prošli su me trnci i pomislila sam, ajde diši duboko... Već sam se totalno isključila i nisam pratila o čemu moje društvo priča, samo sam izvirivala da vidim što radi... A on je stao u isti red u kojem smo bili mi i kupio kartu u 20:00. Film je počeo u 20:30. Shvatila sam, aha, gledamo isti film. E, sad još kad bi na njegovoj karti pisao isti redak, a broj sjedala za jedan manji, eh.
Sjeo je dva reda iza mene. Točno iza mene. Bilo je nezgodno, pa nekako se nismo uspjeli ni pozdraviti. A ne znam ni je li pozdrav uopće prikladan, ili se praviti kao da ga ne znam. S druge strane, prošlo je toliko vremena...
Uglavnom, muškarac mojih snova je i dalje najljepši frajer na svijetu. Ima u vezi njega nešto čarobno, i znam da će takvih susreta biti još. Ali ne s drugima, samo s njim.

Prije 5, 6, 7 godina je bilo milijun tih čarobnih trenutaka, jer je svaki trenutak koji je imao veze s njim bio kao začaran. Stvarno sam se pitala, jesam li ja luda i je li to stvarno moguće.
Na svakom koraku sam ga sretala. Na svakom koncertu, na svakom izlasku, na svakoj šetnjici.
Ili bi prošao na biciklu kraj mene, ili bih ga ugledala iz busa kako prelazi semafor, ili bi pak on sjedio u busu, a ja na stanici. Jedan od tih nevjerovatnih trenutaka je bio na velikom koncertu gdje je bilo oko 14 000 ljudi u areni. Na totalno drugom kraju dvorane, na gornjim tribinima moj pogled je odlutao kao da me netko zove, a u tom trenu ušao je on... I da baš tad nisam pogledala nikad ga ne bih mogla prepoznati.
Na fešti u gradu, pokazivala sam prijateljici gdje naši kolege stoje i kako nije vidjela, ispružila sam ruku i kažiprstom uprla - eno ih tamo. I baš tad, par metara od mene, od mog kažiprsta, pojavio se baš on i pogledom tražio prijatelje.

Da mi je da se na moment vratim u ono vrijeme kad mi je iza uha puhao u kosu i nogom lupkao u stolicu...


Stariji postovi

*A Lonely Road*
<< 07/2016 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31




*~*~*



Himna moje dushe:
Vjerujem da je nada jaca od znanja.
Da je mit jaci od istorije.
Da su snovi jaci od cinjenica.
Da nada pobjedjuje iskustvo.
Da je smijeh jedini lijek za tugu.
I vjerujem da je ljubav jaca od smrti.

(Robert Fulgam, "Neobicne misli o obicnim stvarima")


~°~°~°~°~

I may not be always happy when I laugh,
I may not be always sad when I cry,
I may not be always strong when I look strong,
but I'm always hopeful...
even when you don't see it.



Change
If I could hold you close
Like you were never gone
If I could hear your voice
You'd tell me to be strong

But sometimes
I just can't
I just don't understand
Why you had to go
Why you had to go
I guess I'll never know

Ain't it funny how you think
You're gonna be OK
Till you remember things ain't never
Gonna be the same again
The same again
Ain't it crazy how you think
You've got your whole life planned
Just to find that it was never ever
In your hand
In your hand
Change

If I could get to you
I'd be there in a minute
My world don't make no sense
Not without you in it

And sometimes
I just find
Can't say I
Don't know why
Why'd you have to go?
Why'd you have to go?
And leave me here alone

And leave me here alone

Ain't it funny how you think
You're gonna be OK
Till you remember things ain't never
Gonna be the same again
The same again
Ain't it crazy how you think
You've got your whole life planned
Just to find that it was never ever
In your hand
In your hand
Change
_______
Sugababes

Dare to believe
The road is long,
but the heart
is strong...



...
Čovječe, budi svoj.




ako nesto trebas: - gone_ywa@fakat.ba ili ako me zelis dodati na msn: :P uskoro novi
BROJAČ POSJETA
107264

Powered by Blogger.ba