*A Lonely Road*

Moja staza, kojom krocim sama. Moj zivot, koji stvaram ja. Moji snovi, nikad do kraja odsanjani...

04.05.2021.

Paprika

Dan je počeo sasvim normalno.
Sve do momenta kad je razlijepio papriku od zid u kuhinji, razbacao stvari u kupatilu i po sobi.

Obukao trenerku i jaknu i izišao van.

Ja sam ostala bez riječi.
Gledala ga u nevjerici što radi, ništa mi nije bilo jasno što se dogodilo.
U meni je navirao bijes, ljutnja, tuga, razočarenje... Ma sve.
Sjela sam u kuhinji i promatrala papriku razlijepljenu na zidu, na pločicama, na plafonu, po podu...
A ja taman sredila stan.
Kako ću sutra s ovim čovjekom imati dijete?
Zar je to život kakav želim? Na koji pristajem?

Nije ga bilo više od 4 sata. Vani se razmjenjivala kiša i sunce. Znala sam da je pokisao.
Ali za razliku od prije kakva sam bila, sada nisam suze pustila.
Počistila sam nered, završila ručak, pojela, vježbala, ispušila koju cigaretu i onako za sebe razmišljala.

Znate, nije lako biti u braku. Znati kada treba ćutati, a kada treba dreknuti.
Znati kada je nešto bitno, a kada nije.
Donositi odluke koje svima odgovaraju, tako da i moje i njegove potrebe i želje budu zadovoljene...

Sjela sam sama sa sobom i odlučila da ću prvo biti razumna.
Ovaj put je potrebnije da budem tu za njega, nego li da istjeram svoje.
Da se svađam, zašto je to uradio i tjeram na nešto, nema smisla.
Jasno mi je da se u ovom momentu on osjeća mnogo gore nego ja.
Jasno mi je da se ta agresija skupila negdje, da on nije radio na tome da to riješi, nego skupljao pod tepih.
Koliko li samo može biti sretan što sam sada mnogo razumnija i mudrija osoba...

Čekaju me teški dani, samo se nadam da ću uspjeti istati ovako razumna i objektivno promotriti situaciju, jer on to u ovom momentu ne može.

Ne podržavam nikakve oblike nasilja i agresije.
Mnogo mi to smeta i boli me da čovjek kojeg volim to nosi u sebi.
Divan muž, koji sa mnom prolazi putovanje odrastanja i preobrazbe izvan balkanskih i naučenih okvira.

Ali teško je nekad.
Sad kad je došao na njega red, moram da budem uz njega.
Preobrazba se odražava kroz neke rane ili navike iz prošlosti koje vučemo još iz djetinjstva.
Radimo na tome da ih prevaziđemo i da budemo bolje osobe.

Relativno nedavno je na mene bio došao red.
Plakala sam danima. Noćima.
Obuzeli su me mnogi strahovi, crne misli, bezvoljnost i nemoć.
Napadi panike. Bol u grudima, kakav nisam osjetila nikad.
Da, doslovno bol u srcu, u duši, a pomoći nema.
Nisam mogla da dišem, htjela sam iz vlastite kože da iskočim.
On me zagrlio, pazio, razgovarao sa mnom, najbolje što je u tom momentu znao.
Birao riječi, koje možda nisu bile prave uvijek, ali se mnogo trudio.

Naviru sjećanja iz djetinjstva, iz prošlosti, naviru stari potisnuti osjećaji...
Navire strah i ljutnja na samog sebe što ne činimo više ili što smo nekad tako bespomoćni da promijenimo i sebe i svijet...

Taj čovjek koji je razlijepio papriku od zid, napravio nered u kući i samo otišao van, je divan čovjek.
Divan muž.

Ja ga volim i prihvaćam upravo takvog kakav jest.
To je dio njega i zajedno možemo da poradimo na našim sjenama.

Život bi bio mnogo lakši, da imamo makar malo više razumijevanja jedni za druge.
Nije sve crno ili bijelo.

Kada je meni ponestajalo zraka i kada su me napadi panike potpuno uzeli k sebi, znala sam da ne mogu sama da se izvučem. Da mi treba netko, više nego ikad.
Ova razlijepljena paprika je bila njegov poziv u pomoć.
Na meni je sada da biram riječi, da budem strpljiva, da mu dam svu ljubav.
Iskrenu i čistu.
Da ga razumijem na mnogo višem levelu, koji nadilazi moj ego.

Kad se vratio kući, pustila sam ga na miru. Ništa nisam rekla. On na svoju stranu, ja na svoju.
Predvečer je odšrkinuo vrata kao malo dijete i provirio, pitajući ima li mjesta na kauču pored mene...
Nasmiješila sam mu se i zajedno smo gledali tv ko da ništa nije bilo.
Nije rekao ni "oprosti", što je samo znak da je ovo tek počelo.
Spremna sam na neke slične situacije ovih dana, oružavam se strpljenjem i razumijevanjem.
A njegovo "oprosti" će doći, to znam. Dal danas ili sutra, nebitno je.
Ja sam mu već oprostila, jer ga razumijem više nego on sam sebe sada...
05.03.2020.

Epidemija i pandemija

Zamisljeno sutimo i pospremamo dnevni boravak.

- Znas li ti da se 390 milijuna svjetlosnih godina od nas dogodila najjaca eksplozija u svemiru nakon velikog praska i supermasivna crna rupa je ostavila udubinu u galaksiji? I ako otkriju zasto se dogodila ova eksplozija, mozda to znanstvenicima pomogne da otkriju zasto se dogodio veliki prasak! - pogledala sam ga s vidinim uzbudjenjem na licu

On me gledao zacudjeno i zbunjeno i onda napokon progovorio

- Jesi li ti ozbiljna? Upravo pricamo kako je korona virus stigao kod nas, a ti se bavis svemirom?

Da. To sam ja. I sretna sam sto sam na putu da opet budem prava ja.

05.09.2019.

Rastanak

Stavio je kljuc na stol.
Pila sam cedevitu, a on je pio kavu.
Nije me pogledao u oci kako valja.
Razmijenili smo tek nekoliko recenica.
On je uzeo rijec da mi kaze sve sto ima.
Osjetila sam odmah da se dugo premisljao i pripremao sto da mi kaze.
Nikad ga nisam prije vidjela tako slomljenog.
Nikad prije nisam bila ovoliki stranac za njega.
Nije me vise poznavao.
Bila sam druga osoba.
Izgubio je kontrolu, izgubio je mene.
Sto je vise pokusavao, vise sam mu izmicala kroz prste.
Za razliku od njega, nisam imala pripremljen govor.
Samo sam mjesecima razmisljala dal je to prava odluka.
Kako da smognem snage da okoncam?

Kako da skupim hrabrost da odbacim jedan dio zivota i upustim se u nepoznato?

Nisam mnogo ni rekla.
Bilo je bespotrebno.
Nista mu nije trebalo.
Da vrti danima, mjesecima u glavi moje rijeci... To mu ne treba.
Nije pitao mnogo za razloge.
Mislim da je znao...
...da sam ga prestala voljeti.

Znala sam da se vise nikad necemo vidjeti.
Gledala sam ga kako odlazi, sjeda u auto i odvozi se...
I onda se prelomilo sve u meni.
Svih onih 5 godina koje smo proveli skupa.
Sreca, tuga, snovi, odrastanje...
I sve emocije koje sam skrivala su odjednom sve iskocile iz mene.

Olaksanje...
Silno olaksanje koje mi je govorilo da sam ucinila pravu stvar za sebe.
Ali i za njega.

Proslo je vise od dvije godine.
Saznala sam nedavno da se zeni.
Da samo zna koliko sam mu srece zeljela...
Da sam se nadala da ce naci nekoga tko ce ga voljeti kako ja nisam znala.
Da ce naci zenu koja ce mu biti podrska i nadopunjavati ga, kako ja nikad ne bi mogla.
Nismo bili pravi.
Samo neka bude sretan...

20.08.2019.

Neprijatelj

Mnogo puta je moja majka bila ne samo dobra majka, nego i dobra prijateljica, savjetnica.
Ali mnogo puta su njeni savjeti dolazili ili na krivi nacin ili u krivi trenutak.
Tada je ne mogu cuti.
Svi njeni savjeti su uzalud, ako ja nisam sama dosla po njih.

Neki dan sam napokon trazila savjet, jer znam da je ona jako mudra i lukava zena, koja se tome naucila od drugih i kroz zivot.

Nije mi rekla nista novo, sto vec nisam cula od nje mnogo, mnogo puta kroz zivot ili zadnjih mjeseci.
Tek sad sam je mogla cuti, jer sam bila spremna da je slusam.

Nikoga ne mozes dici na noge, ako ta osoba nece da stoji.

Dignes je, ali ona ce pasti nazad... Tako je bilo sa mnom.

Saslusala sam je strpljivo, razmislila i odlucila sve to primijeniti.
Samo da se uvjerim u jednu malu stvarcicu koja me odjednom zakopkala.

Uzela sam telefon i obavila poziv koji je trajao malo jace od pola sata.
Samo ugodan i neobavezan razgovor.
Sta ima kod tebe, kako ste, sta radite...
Majcinim savjetom sam odlucila promijeniti pristup, te mi je svakom recenicom, svakim odgovorom koji sam dobila, samo padao mracni veo s ociju i odjednom sam progledala.
Povezala mnoge stvari, dogodio mi se spoj u glavi.
Potvrdila mi je samo ono na sto sam sumnjala, da mi nije prijateljica, da mi ne zeli sve najbolje, kao ni da svome bratu ne zeli sve najbolje.
Zeli ga samo za sebe. Ne zeli da pomogne i da bratu da savjet kako da bolje razumije svoju zenu ili da ga ponuka na to da prica s njom... Samo ga pokusava udaljiti i zavaditi...

Kad sam poklopila slusalicu, samo sam kimnula glavom.

Moja majka je bila u pravu.

Nabacih smijesak.
Razumjela je ona svrhu poziva. Razumjela je ona da sam je razotkrila.
Ali nije razumjela da je zapocela igru koju je vec izgubila.
Jer on bi uvijek prije izabrao svoju zenu, nego sestru.
Jer sam joj ja bila veci prijatelj, jer sam mnogo puta bas ja bila razlog zasto joj je odgovorio na poruku ili poziv.
Ja sam pokusavala da mu ne dozvolim da se udalji od nje, nego da ona bude prisutna u njegovom, tj nasim zivotima.
Sada je sve izgubila.
Mene sigurno nije zeljela za neprijatelja.
Sama je sebi kriva.

19.06.2019.

"Anyone who knows what love is will understand..."

Dogodine punim 30 godina.

Pocela sam ovaj blog pisati kao klinka, s 14 godina.
Zamislite, pola mog zivota je ovdje zabiljezeno.
Nisam zadnjih godina mnogo pisala, ali sam se povremeno vracala kad se javljala potreba da nesto iz svog zivota zabiljezim ovdje.

Izgubljena sam jos uvijek.
Cini se da je cijeli zivot jedna velika potraga.
Za samim sobom, za srecom, za mirom.
Nema kraja.

Pokusavam izgraditi svoj zivot, samostalna sam.
Planiram zasnovati obitelj, nasla sam pravog covjeka za to.
Onog pravog, za kojeg sam se i ovdje po blogu pitala dal ce ikad doci.
Dosao je.

Mnogo sam suza prolila, od mnogo se ljudi se oprostila i odrekla se mnogih stvari.
Toliko je toga uslo u moj zivot i nestalo. Ostavilo neki trag, lijepo ili ruzno sjecanje.
Po koju uspomenu.
Od prijatelja, poznanika, kolega, momaka, ustanova, gradova...
I koliko god se za nesto ili nekog lako vezes... Bez svega mozes.
Na sve se naviknes.

Navikla sam se da sam daleko od mojih dugogodisnjih prijatelja, da ne idem na kave i u provode kao prije. Navikla sam se na bol koju osjecam kad mi nedostaju pojedini clanovi porodice. Navikla sam se da moja kuca u Bosni stoji prazna. Navikla sam se da nema moje macke vise da se zatrci prema meni kad cuje kako klepecem koferom dok idem prema kuci. Navikla sam da nemam ni mora ni planina, da nemam one tople proljetne dane... Navikla na dosadnu kisu.

Ali na sto sam najvise navikla je samoca.

Na sto sam zaista ponosna, osim sto sam samostalna, jest odnos koji imam s roditeljima.
Kao mala sam uvijek sanjala da budemo makar blizu ovome sto imam sada.
Majku punu razumijevanja, briznog oca. Brata s kojim se uvijek smijem.

Ponosna sam na sebe sto nisam pokleknula. Sto sam dokazala sebi da mogu sve. Po tko zna koji put vec.

Ponekad mi je nedostajala ona, ponekad sam pozeljela da je jos tu u mom zivotu.
Ali nisam imala potrebu da joj se javim. Nije vise ona koju sam nekad znala.
I nikad nece biti. Niti cu ikad vise imati tako nekoga. I mislim da je to ok.
Kad sam bila tinejdjer trebala mi je i ona i takav odnos i iskustvo.
Sada su prijateljstva drugacija...

I sretna sto sam pronasla njega.
Pronasla sam ljubav.
Svoje utciste, svoj mir. Svoje sve.
Sve uzvraceno.
Najboljeg prijatelja i partnera.
S kim prevladavam sva teska vremena i borim se do kraja.

Udajem se.
Nisam nikome rekla.
Nece biti nicega o cemu sam sanjala od malena. Iako znam da su to sve nebitne stvari, po malo sam tuzna zbog toga.
Ali jos bi bila tuznija da imam i muziku i ples i svu familiju i sve... A da to nije s pravom osobom.
Da u meni postoji i 1% sumnje.

Ja sam 100% sigurna.
Zato sam spremna odreci se svega ostalog.
Udajem se za pravoga.

Stariji postovi

*A Lonely Road*
<< 05/2021 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031




*~*~*



Himna moje dushe:
Vjerujem da je nada jaca od znanja.
Da je mit jaci od istorije.
Da su snovi jaci od cinjenica.
Da nada pobjedjuje iskustvo.
Da je smijeh jedini lijek za tugu.
I vjerujem da je ljubav jaca od smrti.

(Robert Fulgam, "Neobicne misli o obicnim stvarima")


~°~°~°~°~

I may not be always happy when I laugh,
I may not be always sad when I cry,
I may not be always strong when I look strong,
but I'm always hopeful...
even when you don't see it.



Change
If I could hold you close
Like you were never gone
If I could hear your voice
You'd tell me to be strong

But sometimes
I just can't
I just don't understand
Why you had to go
Why you had to go
I guess I'll never know

Ain't it funny how you think
You're gonna be OK
Till you remember things ain't never
Gonna be the same again
The same again
Ain't it crazy how you think
You've got your whole life planned
Just to find that it was never ever
In your hand
In your hand
Change

If I could get to you
I'd be there in a minute
My world don't make no sense
Not without you in it

And sometimes
I just find
Can't say I
Don't know why
Why'd you have to go?
Why'd you have to go?
And leave me here alone

And leave me here alone

Ain't it funny how you think
You're gonna be OK
Till you remember things ain't never
Gonna be the same again
The same again
Ain't it crazy how you think
You've got your whole life planned
Just to find that it was never ever
In your hand
In your hand
Change
_______
Sugababes

Dare to believe
The road is long,
but the heart
is strong...



...
Čovječe, budi svoj.




ako nesto trebas: - gone_ywa@fakat.ba ili ako me zelis dodati na msn: :P uskoro novi
BROJAČ POSJETA
177203

Powered by Blogger.ba